Jaruga

Godine sam jedne davne,
ptice lovio podivljale.
Nađoh se iznenada
u močvari hladnoj,
pokraj stare borove šume.

Ni slutio nisam tada,
Sudbe što prostre mi stope.
Ne znadoh tada, kemija što je!

O, Jarugo, Jarugo
Inspiracijo!!

Zgodi me strelica Ljubavna,
u dušu okom opijenu.
Padoh mila na koljena,
tebi pod haljinu bijelu.

Nikad više mirne noći,
nikad više sretna jutra;
ljubičica, ljubičica…!

Ljepote te ne vidjeh,
ni u mašti dugih noći.
Sanjam li, ili jesam?!
Znam da razuman nisam.

Na livadi maglenoj;
Žutog cvijeća, mirisa čar.
U sjaju trave, borovih iglica,
u nježnosti ruke njene,
padoh tad u zaborav.

Jednu vječnost bismo skupa,
kad dragu mi ote Majka njena.
Sudba svoj ritam kroji.

Mene muči sada tuga,
Ko lutajuće siroče bijedno;
Od grma do grma lizeći,
od stijene do stijene gmažući.

U svakoj vodi što izvire,
u svakoj bistrini dubine;
Tražih njeno lijepo lice.
Plačući, umirući jadno!

O, Jarugo, Jarugo,
Malarijo!!

Ispružih se konačno prazan,
ko mlado bolesno ždrijebe.
Gutajući zlatni pijesak,
uz obalu srebrnoga mora.

Pješčana grudva postadoh,
brojnim burama ispuhivana,
Suncem žarkim ispečena.

Vode!
Vode vapi,
suho moje slano tkivo.

Godine sam jedne nedavne,
mir svoj ipak dobio;
Živa rijeka mog života,
Ipak k meni nađe pute.

I posta to mjesto;
Mjesto za zaljubljene.

                                 18. siječnja 1996.