Mr Eros

Stigao je  on!

Došao je, napokon, toliko dugo iščekivani gost, čovjek koji nikada do sada nije bio na  sjevernoj  obali  Srednjega  mora;  Njegovo veličanstvo – Mr  Eros!

Uz  kameni mol, koji se nalazi u tihoj uvali  Južne obale, prislonila se galija  sa smirenim jedrom i  brojnim veslima. Mornari su spustili drvene stube, trubači su zatrubili, a bubnjevi su počeli udarati u silovitom ritmu. Nakon kratkog vremena  on  se pojavio na brodskoj palubi i počeo se spuštati  na obalu.

Mol bijaše dugačak stotinjak koraka. Na njemu su bile postavljene  brojne mirisne baklje i vaze s ljetnim cvijećem, što je još više uljepšalo ovo prekrasno subotnje jutro kada bi  Sunce točno u podne trebalo sijati pod najvećim kutem. A sva ta ljepota tople i mirisne uvale uzvišena  je mladim djevojkama, što stoje na svakih nekoliko koraka razmaka, obučene u lagane ljetne haljine. Na glavi imaju vijence od raznobojnih ruža, a u ruci drže pletene košarice sa grančicama mirte, lavande i ružmarina.

Kako se on prikazao u čitavoj svojoj figuri, tako su se čuli  uzdasi  tih brojnih djevojaka, ali i ponekih muškaraca u blizini.  Visok je oko dva metra, snažan, ima čvrsto lice, tamno smeđu kosu, prodorne plave oči, crne brkove,  zagonetni osmijeh… Odlično mu pristaje za ovu priliku posebno sašivena bijela  konopljina tunika  s jarko  crvenim kožnim pojasem.

Kad je sišao sa galije uputi se prema početku mola, kako je već unaprijed bilo određeno. Nekoliko metara iza njega, u raskoši boja i sjajem zlata opremljena, ide pratnja od desetak mu  prijatelja. Domaće ga djevojke ushićeno pozdravljaju i posipaju mirisnim grančicama, ali bilo im je strogo zabranjeno zalijetati se i dirati ga.

Korača on, tako, uspravno i ponosito, dok mu nebesko plave oči  upijaju ovaj slavljenički prizor. Znao je da mu  ljepota puno vrijedi, ali ovakav doček davao je poleta velikom narcisu njegove duše. Stigavši, ili, bolje rečeno, odlebdjevši do  Odbora za doček, zastane i umiri se. Utom jedan snažan muški glas povikne:

„Živio Mr  Eros!“

„Živiooooooooo!!“ prolomi se iz dvadesetak razdraganih ženskih i muških grla.

Poglavarica Gradskog vijeća, zgodna brineta zalenih očiju imenom Voltisa, tada istupi pred njega, lagano se pokloni i kao dar pruži mu zlatni kipić  Venere.

„Dobro nam došao, Mr  Eros! Dobro došao u ovaj naš stari grad! Toliko željno smo te  očekivali!“

„Dobro vas našao, dragi moji!“ reče on zdravim muškim baritonom i lijevom rukom primi poklon. „Čast mi je i zadovoljstvo što sam vam uz sve obveze ipak uspio udovoljiti!“ nastavi te stavi desnicu u džep, izvadi hitro jedan predmet i pruži ga svojoj sugovornici. Tada bljesne svjetlost ljubičastog dragulja veličine srednjeg prsta, u obliku falusa.

„Primi, draga moja, ovaj poklon od srca, kao znak velikog poštovanja prema vašem velebnom gradu!“ reče i gledajući je ravno u oči pruži joj ovo malo bogatstvo.

„Mnogo ti hvala, Mr Eros, na ovom zaista divnom poklonu!“ odgovori    poglavarica zavodljivim pogledom. Potom se zagrliše i poljubiše.

Nakon što se Mr Eros pozdravio s ostalim članovima Odbora za doček, uputili su se prema  nekoliko kola za koje su bile upregnute mazge. U prva kola, što su bila izrađena od drva lariša sa pozlaćenim okovom te potpuno natkrivena i zatvorena, smjestili su se ljepotan i  poglavarica grada. U ostalih četvero, koja nisu bila natkrivena i tako raskošna, posjedali su gosti i članovi  Odbora. Ostali su za njima išli pješice.

Do grada je vodio dobro utabani put u dužini od kilometar i pol. Pokraj njega  je bio vapnenački krš  s mediteranskim grmljem i ponekim borovima, a u blizini, s istočne strane, prostirala se velika plodna ravnica s jednim plitkim kanalom i više bunara.

Kada se kolona približila jednoj maloj uzvisini, ovu dalmatinsku idilu još je više uljepšala vizura grada sa prekrasnim zaljevom i  Bebijskom planinom  u daljini. Prošavši pokraj nekoliko seoskih gospodarstava, stigli su do  Velikog mosta i  Južnih gradskih vratiju. Ova monumentalna zdanja bila su samo jedan mali dio staroga grada koji je kroz duga stoljeća uporno rastao na malenom poluotoku uz muljevito ušće Fjumere. Njegove  kamene zidine, obrambene kule i brojne kuće čuvale su nekoliko tisuća žitelja.

Pred  Velikim mostom  kolona je zastala te su se  mazge s prašnjavim, izblijedjelim kopitima i spuštenim ušima privremeno oslobodile životnog tereta. A Mr Eros i njegova suputnica, koja mu je sada već i prijateljica, te članovi dviju pratnji uputili su se prema  glavnom Portalu. Tu, nedaleko mosta, uz gradsku stražu, okupilo se  stotinjak osoba uglavnom ženskog spola te su slavljenički  pozdravljale uvaženog gosta, ali, kako je bilo naređeno – nisu ga smjele dodirivati. Zatim je uslijedila lagana šetnja popločenim Kardom, sve do samog centra grada gdje se nalazila Vijećnica.

U ovoj velebnoj palači  svjetskom  je ljepotanu   upriličeno  impresivno primanje s jako bogatom trpezom i obiljem vina. Dogovoren je protokol. Data mu je na korištenje jedna vangradska vila koja se nalazila na Zapadnom brežuljku, sa Venerinim svetištem i termama. Tu bi gost trebao uživati u udobnosti među dvadesetak slugu i služavki. Njegov posao, prema ugovoru, bio je: Svakoga dana od izlaska Sunca do podneva, mora biti u jednom, za ovu priliku posebno napravljenom prostoru. To je kiosk sa zidovima i stropom od grana, lišća i cvijeća, visine oko tri metra, što je postavljen na  Sunčevom trgu. U njem nema ništa osim  konopa i nekoliko kolčeva što zaokružuju maleni centralni prostor. Tu ljepotan mora stajati to svoje cijelo radno vrijeme, ali pod jednim velikim uvjetom:

Mr  Eros  mora  biti  potpuno  gol!

Takav je ugovor prethodno potpisan kao i u nekim drugim dalekim gradovima. Za taj posao biti će mu isplaćen veliki honorar, a što će ova muškarčina raditi od podneva pa do idućeg svitanja – to se nikoga ne tiče.

Oko čudnovatog kioska postavljen je zeleni zid i nekoliko gradskih stražara jer, prema iskustvu, postojala je mogućnost da neki ljubomorni muškarac pokuša nauditi ovom svjetskom ljepotanu. Žene, zbog kojih je sve ovo i urađeno, trebaju ulaziti  u kiosk smireno te se ponašati odmjereno. Ukoliko neka luđakinja navali na ljepotana biti će strogo kažnjena – usred bijelog dana morati će gola jahati magarca pred gradskom vijećnicom, a da je pritom građani gađaju trulim jajima. Dakle žene trebaju biti ljubazne i suzdržane te moraju misliti i na  svoje sugrađanke  kako bi sve ostalo u lijepom sjećanju. Muškarcima je ulaz u kiosk bio strogo zabranjen, premda su neki  to uporno tražili.

Već prvog radnog dana, tog prekrasnog kasnolipanjskog jutra, kada je Sunce izlazilo ponad najvećeg vrha Bebijske planine, nakon kratke i neprospavane noći mnoge su se žene pojavile na Sunčevom trgu. Bilo je tu mladih djevojaka, ali i udatih žena i starih udovica. I bez ikakovog srama i grizodušja gledale su jedna drugoj u sanjive oči i gotovo šutke iščekivale svoj red na ulazak u zeleni kiosk. Čudna je bila ta njihova napetost jer, u biti, što su unutra mogle vidjeti osim jednog golog muškarca. Ali to nije bio običan muškarac; to je bio svjetski ljepotan – Mr  Eros! I, nadasve, pričalo se da je izrazito obdaren!

Ulaz je u kiosk bio besplatan. To je poklon gradske vlasti  svojim građankama kao znak zahvalnosti za dobro vladanje. Ali, normalno, uskoro se bira novo Gradsko vijeće i njegova nova, ili stara, poglavarica.

Mr  Eros je bio zaista pravi muškarac; visok, zgodan, snažan, umjereno dlakav. U slobodno je vrijeme u ovom gradu jeo razne specijalitete i pio vrhunsko crno vino iz starih vinograda na zapadnim brežuljcima. Spremali su mu janjetinu ispod peke, najbolju bijelu ribu, prvoklasni pršut, jegulje iz Fjumere… a što je bilo najbitnije;  kasno navečer šopali su ga posebnim školjkama i orašastim plodovima. Stoga je mladi ljepotan često dobivao erekcije, što je i odgovaralo brojnim sretnicama  koje su ga u tom stanju vidjele u zelenom kiosku. I, zaista, uvjeriše se mnoge žene u one priče o njegovoj izrazitoj obdarenosti, priče o tom lijepom udu što podariše mu ga bogovi kako  bi mogao zadovoljavati  i one najpohotnije.

 

Glas o gostovanju svjetskog ljepotana  Mr  Erosa brzo se širio pa su uskoro  počele dolaziti i žene iz susjednih gradova. Međutim, njima se ulaz u zeleni kiosk naplaćivao što je znatno doprinijelo obogaćivanju  gradskog  Kovčega. I bez obzira na cijenu i neudobnost dugog putovanja, mnoge su žene mahnito jurile, bilo nošene burom preko Vele planine, bilo jugom iz Ravnice, ili malim brodicama što ih je maestral otpuhivao od Bodola. Žurile su žene ka tom zelenom kiosku na Sunčevom trgu kako bi vidjele jednog zaista pravog muškarca. I nitko ih u tome spriječiti nije mogao jer:  ZAKON  JE BIO NA NJIHOVOJ  STRANI.

No, u svemu što je zaista posebno  kratko se uživa  jer, jednostavno – skupo se plaća!  Ugovor između Gradskog vijeća i  Mr  Erosa bijaše potpisan na trinaest radnih dana i budući da je bio početak ljeta kiša nikako nije padala. Stoga je Mr  Eros radio svakodnevno, što ga je bez obzira na mladost i vitalnost  ipak umorilo. Znao je dobro ovalj ljepotan, na osnovu iskustva koje je stekao u nekim drugim dalekim gradovima, da je bolje čuvati snagu i u jednom gradu gostovati najviše trinaest radnih dana. Potom ga je čekalo najmanje pola mjeseca odmora, a zimi, zbog niskih temperatura, uopće nije na ovaj način radio već  je uživao u udobnosti svoje raskošne kuće na dalekom jugu.

U ovom starom gradu gdje živješe potomci  Hemiona, ali i u njegovoj široj okolici, žene su bile dosta slobodne i, nadasve, promiskuitetne. I nije bila rijetkost da jedna plemkinja ima roba za ljubavnika. No, to je Mr  Erosu i odgovaralo, jer upravo zbog takove tradicije i u nekim drugim dalekim gradovima, on je postao bogat i slavan čovjek.

Kroz  ovih trinaest dana vrijeme je bilo prekrasno, kao da su bogovi tako htjeli, i sve je dobro završilo. Na kraju je napravljen veličanstven ispraćaj te je galija razapela jedro i nošena suhim srpanjskim jugom otplovila prema zapadu. Iz brojnih lijepih očiju potekle su suze, suze radosnice zbog jednog lijepog doživljaja što ostaje u cjeloživotnom pamćenju, ali i suze tugalice zbog neuspjeha u svom nastojanju. Život se potom vratio u svakodnevnu jednoličnost, ali o Mr  Erosu još dugo se pričalo. On je dokazao, još jednom, da živa  legenda  ipak može postojati.

U Enoni, točno devet mjeseci nakon gostovanja svjetskog ljepotana, rodilo se tridesetak djece koja su bila nevjerojatno slična jedno drugome. Svi su imali plavičaste oči, tamnu kosicu, pravilni nosić i punašne usnice…  I svi oni, ako im  bogovi dadnu sreću i zdravlje, izrasti će u visoke i zgodne žene i muškarce… Al’ samo  poneki od njih doznati će tko im je pravi tata.