Tako je govorila Zoretica

Čuo sam za gospođu Zoreticu, tu umirovljenu radnicu koja je u starim danima, eto, postala neka propovijednica. Cijeli je svoj radni vijek provela na solani, noseći i pakirajući vreće soli, a opet, u slobodno vrijeme je braći pomagala u vinogradarskim i ratarskim poslovima. Život je nikako nije mazio. U mladosti je imala jednu neuspjelu ljubavnu vezu, što joj je slomilo srce pa se nikada nije udavala niti je djecu rađala. Postoje, tako, brojni  ljudi obaju spolova, kojima je izgleda suđeno da žive sami – bez partnera. Neki nađu utjehu u alkoholu, neki u prekomjernom radu i društvenim aktivnostima, a neki, poput Zoretice – u vjeri.

Veliki je vjernik bila Zoretica, redovito je išla u crkvu, više puta dnevno kod kuće je molila Boga i čitala vjerske časopise. Živjela je sama u jednoj staroj kući u samom centru gradića, svega tridesetak metara od župne crkve. Svi su znali za njeno veliko srce, za ljepotu i dobrotu njene duše, jer ona je često govorila: „Čini drugima ono što bi volio da drugi čine tebi!“ Bila je vrlo bistra ta starica sa samo četiri razreda osnovne škole, i odlično je pamtila gradivo iz tog kratkog životnog obrazovanja, a naročito iz vjeronauka.

Zadnjih nekoliko mjeseci potpuno se promijenila; nasuprot svoje blage naravi, počela je svojim rođacima i susjedima držati mala predavanja pa se tako glas o „pametnoj“ Zoretici počeo širiti i izvan ovog gradića. Ali taj njen nauk je bio posve neobičan, do tada neviđen. Uporno je tvrdila kako nije moć u znanju, već da čovjeku moć daje – neznanje. Do te spoznaje, govorila je, došla je sama, onako spontano, i zasigurno o tome nije nikada čitala. Na kamenom zidu svoje kuće, ponad ulaznih vratiju, velikim crnim slovima napisala je:

NEZNANJE  JE  MOĆ

Svi su se čudili o čemu to Zoretica piše i govori pa su smatrali da je, eto, prije vremena dobila staračko ludilo. Ali ona nije odustajala, uporno je zaustavljavala prolaznike i tumačila im tu svoju „filozofiju“. Potpuno se promijenila, više nije išla u crkvu, nije drugima pomagala, već je samo nešto pisala ili pričala.

Budući da već dugo vremena nisam bio kod kuće, kada sam se vratio iznenadila me ta priča o staroj Zoretici koju sam poznavao, onako iz viđenja, još od djetinjstva.

Odlučio sam, stoga, jednog subotnjeg prijepodneva otići u posjet toj neobičnoj baki i tako iz prve ruke doznati o čemu se tu točno radi. Došao sam pomalo uzbuđen do njene oronule kuće i odmah, naravno, primijetio sam onaj natpis. Pokucao sam na stara drvena vrata i malo pričekao. Nakon desetak sekundi ova su škripnula, a na njima se pojavila ona – baka Zoretica. Iznenadih se jer sam očekivao staricu prepunu bora zbog napornog rada na suncu, kad, ona je izgledala barem deset godina mlađom. Sva je bila u crnom, a lice joj je djelovalo tako smireno i produhovljeno – poput brojnih likova na starim crkvenim slikama.

„Dobar dan, gospođo Zoretice. Oprostite što vam smetam. Ja sam Toni“, rečem uljudno i pružim joj ruku.

„Dobar dan, mladi gospodine Toni. Kojim dobrom dolazite?“ upita me uz čvrsti stisak ruke, gledajući me svojim prodornim crnim očima.

„Ja sam odavde, vjerojatno ste me kao dječaka viđali tu, oko crkve i vaše kuće, no više godina sam bio daleko od svog rodnog kraja te sam se neki dan vratio“, odgovorim i pogledam je u sijedu punđicu.

„Da, činite mi se poznatim. I… što vas je navelo da mi dođete u posjet?“ upita Zoretica sasvim mirno.

„Čuo sam da ste se promijenili, da vršite neke svoje neobične propovijedi?“

„Ne znam baš bi li se to moglo nazvati – propovijed. Ja nisam svećenica. Ja samo govorim ono što mi nalaže moj Nutarnji glas! Nego, dragi moj mladiću, kad ste već došli, izvolite, uđite“, reče Zoretica, malo se otkloni i pokaže rukom prema unutrašnjosti kuće.

„Hvala vam“, odgovorim i pružim korak preko kamenog praga. Ona je za tren prešla maleni, drvom obloženi hodnik pa kaže: „Izvolite, uđite!“

Pođem za njom i za čas se nađem u kuhinji, odnosno dnevnom boravku. To je prostorija od nekih pet za četiri metra, i odmah sam primijetio kako je sve savršeno složeno i uredno.

„Sjednite, mladi gospodine Toni.“

Sjednem na drveni stolac s naslonom i na brzinu pređem pogledom preko interijera; mala kuhinja, kauč, ormar, komoda, stare fotografije… No nešto me se najviše dojmilo: poviš sata na zidu nalijepljen je duguljasti papir, a na njemu onaj isti natpis – NEZNANJE  JE  MOĆ.

„Jeste li za neko piće? Imam vina, rakije i prošeka.“

„Da, hvala, može čaša vina.“

Zoretica uzme jednu staklenu bocu iz kuhinjskog elementa i čašu sa sudopera pa mi ih stavi na stol. Sebi nije ništa uzela.

„Ovo je pravo domaće, od mog brata.“

Natočim, nazdravim i otpijem gutljaj gustog mirisnog crnog vina i odmah me prožme njegova ljepota i snaga.

„Odlično vino“, rečem i nastavim: „Kako ste inače, gospođo Zoretice?“

„Dobro sam, hvala, no nisam vam ja neka gospođa. Cijeli život bila sam obična radnica na solani, pomagala sam rodbini u vinogradima, ratarskim poslovima, izgradnji kuća… i nikada se nisam udavala“, reče Zoretica i sjedne za stol, meni nasuprot.

„A, tako vam je to u životu; dogodi se ono što se na neki način i trebalo dogoditi, i to nam postane sudba. Čudni su putevi  Gospodnji!“

„Da, dobro ste to rekli, Toni. I ja znam, prema svom velikom životnom iskustvu da se čovjek mijenja, a da li se pri tom razvija – to bi trebalo vrijeme pokazati. Evo, sada više nisam veliki vjernik, nekako nalazim životnu snagu više sama u sebi, s tim svojim mislima. Sve se to u meni promijenilo nakon onog neobičnog sna.“

„Što ste to sanjali, ako smijem znati?“

„Te rane zore, dvadeset i prvog veljače ove godine, dakle prije tri mjeseca, sanjala sam kako šetam obalom mora i, odjednom, začujem neki čudni glas koji mi jasno kaže: „Neznanje je moć!“  Taj je glas zvučao kao da dolazi iz moje nutrine, a ne negdje izvana. Tada sam se naglo probudila i otada se sve u mom životu promijenilo.“

„Zanimljivi su ti nutarnji  glasovi, gospođo Zoretice, i ta, kako bih je nazvao – poruka. Vidim, evo, i ovdje na zidu vam to piše“, kažem i pružim ruku prema papiru  iznad sata.

„Da, i tu sam to stavila.“

„I…?  Što vam znači ta rečenica ili parola? Čuo sam da ste postali nekom vrstom filozofa, ili proročicom, ili propovijednicom, da zaustavljate ljude na ulici i raznim grupama građana na javnim mjestima držite ta svoja predavanja. Protiv ste knjiga i radio-televizijskih emisija… O čemu se tu radi, gospođo Zoretice!?“

„Moja je dužnost govoriti istinu!“ povisi ton Zoretica.

„Ali, što je to istina, draga moja gospođo? Svatko ima neku svoju istinu – neko svoje mišljenje!“ rečem i otpijem veliki gutljaj vina, gledajući svoju sugovornicu u bistre crne oči.

„Istina je istina! Ona je jedna i jedinstvena, i svatko je gleda na svoj način, svatko svojim očima promatra svijet!“ odgovori Zoretica.

„I vi tvrdite da je neznanje moć?“

„Da, upravo tako! Neznanje je moćno, i neznanju se moramo klanjati! Pogledajte, dragi mladiću Toni, čemu nas je kroz protekle milenije dovela žudnja za znanjem:  Čovjek je postao rob tehnike, na više mjesta po svijetu tutnje ratovi, ljudi umiru od gladi, društva su nepravedna, čovjek je postao hladan, izopaćen, himben, nemilosrdan, nesolidaran… u drugima umjesto dobra traži zlo. Ovaj svijet žuri ka propasti, Toni!“

„Možda ste u pravu. Ali čovjeku je nekako dato ili mu je urođeno da teži k napretku, razvoju, usavršavanju… a sve to, opet kažem – preko znanja.“

„I…? Što smo dobili od svega toga? Je li današnji čovjek sretan? Zar nam ne prijeti nuklearni rat? Umjesto da širom lijepe nam plave planete cvjeta cvijeće – svugdje tuga, nevolja i nesreća.“

„Ne bih se baš složio s vama. Postoje i sretni ljudi na ovoj kugli zemaljskoj, zar ne?“  rečem.

„Da, postoje i takvi, ali oni žive izvan dosega moderne civilizacije, poput domorodaca u džunglama Amazone ili Eskima na Grenlandu.“

„Da, oni su sretni jer ne znaju za bolje, njima ne trebaju sedativi i antidepresivi.“

„Točno tako, Toni. Sada ste i sami rekli – ne znaju. Zar ne vidite da je, dakle, moć u neznanju i da je u neznanju životna sreća.“

„Ali u čovjeku postoji prirodan nagon – ta žudnja za znanjem, otkrićem, gospođo Zoretice!“

„I…? Što smo time dobili, Toni? Igramo se Boga, zar ne? A čovjek, kad bi kao pojedinac živio i tisuću godina, opet ne bi potpuno shvatio opći smisao i bit svega.“

„Ali mi nastojimo, mi težimo, mi napredujemo… A ono što ne znamo – kao da i ne postoji.“

„Pa neka ne postoji!“ povisi ton Zoretica. „I ovo što do sada znamo, ovo što već postoji – sasvim je dovoljno, možda čak i previše. Evo, na primjer Sunce: Učeni ljudi tvrde da se Zemlja vrti oko Sunca, zar ne?“

„Da, to je već odavna i dokazano“, odgovorim.

„A zar se ne vidi lijepo kako Sunce kruži oko Zemlje?“ upita Zoretica nekako uzvišeno.

„Ali to je varka! Naše nas oči varaju. To je privid. Kao što se i čini da stojimo na mjestu, a mi se, u stvari, ogromnim brzinama krećemo kroz Svemir.“

„Neka je privid, Toni! Ali meni puno ljepše zvuči da je Zemlja u centru Svemira, jer ovako bi Bog nama – ljudima mogao posvetiti puno više pažnje, zar ne?“

„To lijepo zvuči, ali to je nemoguće, gospođo Zoretice. Uostalom Bog je u nama – u našoj svijesti.“

„To što kažete, nije sigurno. Jeste li sto posto sigurni i u samo postojanje Boga, Toni?“

„Vjernik jesam, ali tu se ne radi o nekoj sigurnosti, već se radi o uvjerenju. Premda sve to skupa nikome nije potpuno jasno.“

„Eto, vidite! Opet dolazimo na ono moje – neznanje je moć! Jer kada bi čovjek točno znao ono k čemu stremi: Što je to Bog? Kako izgleda život poslije smrti? Što je to, u biti, duh, duša? Je li to u nama ili izvan nas? U kojim se sve dimenzijama nalazimo? … Kada bismo sve to znali i kada bismo postali besmrtni, onda bi vjera izgubila smisao“, govori gospođa Zoretica.

„Ali smisao vjere je u nadi i traženju. Život sam po sebi nije darovana sreća, za sreću se trebamo boriti.“

„Da, ali čovjek je u tom svom nastojanju stvorio prejak ego koji je nekada davno služio samoodržanju, a sada, čovjek bi htio postati natčovjekom, čovjek se igra Boga, štoviše – i sam Bog bi htio biti. I sve to nastoji postići upravo svojim znanjem, tom neizmjerno velikom glađu za moći. I kažem vam, mladi gospodine Toni, to znanje tjera nas u propast, čak nam prijeti i nestanak s ovog divnog svijeta.“

„Pa dobro, gospođo Zoretice!“ rečem povišeno, malo zastanem i ispijem gutljaj vina: „Recite mi, po vama; što nam je činiti?“

„Ništa nam nije činiti. Kao što sam vam do sada više puta rekla: Neznanje je moć!“

      „Ali kako bi sada izgledao ovaj svijet da nije znanja? Još bismo živjeli u špiljama ili nekim primitivnim nastambama, ne bi bilo struje, vode, televizora, telefona, ne bi bilo arhitekture, remek djela slikarstva, književnosti i glazbe, ne bismo se razvili, mnogo djece bi umiralo, ljudi bi, u prosjeku, malo živjeli… Gdje bi sada živjele sve te milijarde? Gdje bismo se rađali, liječili, obrazovali, gdje bismo radili, molili Boga, uživali u životu, pa, na kraju krajeva, gdje bismo i umirali, zakopavali posmrtne ostatke? Kakav bi bio svijet da nije ljudskog znanja, draga gospođo Zoretice!?“ kažem povišeno, natočim ponovno vina i otpijem  cijelu čašu. „Pa i ovo lijepo vino ne bismo pili da nije znanja i umijeća, ne bismo sjedili na ovakvim stolicama, ne bismo imali papir za pisanje, radio, televizor, telefon, ovaj krov nad glavom…!“

Tada sam vidio kako lice gospođe Zoretice poprima oštar izgled, dok joj iz očiju sijevaju neke bijesne iskre. Potom  naglo ustane, podigne desnu ruku kao da prijeti i glasno kaže:

„Oprostite, mladi gospodine Toni, ali ovo je već prešlo svaku mjeru! Nećete vi meni, u mojoj kući, soliti pamet! Dosta mi je bilo zapovijedanja na solani! Ja vaše znanje uopće ne priznajem! Ne priznajem niti znanje sveg tog vašeg mudrog čovječanstvsa, ono koje je bilo, ono koje je sada i ono koje će biti! Ja smatram da sam pametnija od vas! Pogledajte malo bolje, razmislite o sebi i o vama sličnima; pa vi, u stvari, ne znate ništa! A to što mislite da znate, to vaše vrlo malo znanje – to mi uopće ne treba! Dosta mi je u životu tog vašeg znanja kojim i sami sebe lažete, kojim trujete duše poštenog i radišnog svijeta, kojim se pravite Bogovima i s prezirom gledate na narod što ga smatrate stokom sitnog zuba, dosta mi je tog vašeg znanja kojim izmišljate razne institucije sistema da bi narod držali u konstantnom strahu, kojim tjerate narode na ratove, trujete biljni i životinjski svijet, civilizaciju vodite u neminovnu propast…!“ govori gospođa Zoretica, vidno uzrujana. Potom, nakon kratke pauze, napravi nekoliko žurnih koraka po kuhinji te povikne:

„Živjelo neznanje!! Neznanje je moć!!“

I začudo, kao da je s tom svojom ljutnjom probudila prirodne sile; osjetim lagano podrhtavanje tla, čaša i boca vina na stolu malo se pomaknu, a sat na zidu, kojega sam upravo bio pogledao jer je udarao podne, zanjihao se i pao dolje uz veliki tresak i lom stakla.

Baka Zoretica više ništa ne reče, već me stade gledati s onim svojim hipnotičkim crnim očima. Osjetih tada jezu kroz čitavo tijelo i strah mi pomuti razum. Stoga, ništa mi drugo nije preostalo nego dati se u panični bijeg.

Za nekoliko sekundi našao sam se na ulici pa pružim korak ravno prema svojoj kući. Pratio me lavež desetina pasa, kreštanje stotine kokoški, roktanje brojnih masnih svinja, revanje više magaraca… a ponad starog romaničkog zvonika koji je upravo slavio podne, kružilo je i graktalo dvadesetak crnih vrana.

Ususret mi dođe jedan bliski rođak te onako, u vidnom šoku, kaže: „ O Toni! A vidi ovo čudo – potres u našem gradu!“

„Da, rođače! Srećom je brzo prestao! A tko bi mogao znati što ga je izazvalo!“ odgovorim zbunjeno, premda sam dobro znao zbog čega je do ove prirodne nepogode došlo.

Potom sam nastavio  žurno prema  Donjem mostu, prepun emocija:

„O, gospođo Zoretice, stvarno; dali ste mi veliki povod za razmišljanje.“

Ove sam priče napisao 2010. godine te sam ih poslije ponešto izmijenio.

             Nin, travnja 2015.

             Mirko Boyan Štulić