Sirena Marina

Ribarska je noć. Sa svih strana dopire miris pečene ribe. Na brojnim gradelama i željeznim pločama okreću se srdele, inčuni, girice, cipli, lignjice, sipice… Organizacijski odbor turističke fešte za večeras je zabranio pripremu i prodaju neoriginalnih dalmatinskih jela kao što su čevapčići, ražnjići, pljeskavice, hamburgeri, hot-dogovi…

      Na više mjesta istovremeno nastupaju klape – muške i ženske. Izbor im je širok; od starih napjeva do obrada najnovijih zabavnih hitova. Iz nekih restorana čuje se i pjesma domaćih solo izvođača. Iako je nastup Indijancima bio planiran za sutra, ovi su zauzeli jedan trg te svojim bubnjevima i frulama privukli velik broj turista. Nitko ih sada ne može otjerati jer bi u slučaju takvog postupanja lokalne vlasti širili lošu promidžbu o naše gostoprimstvu. Znaju ovi Amerikanci da će večeras dobro zaraditi prodajom svojih CD-ova.

      Nedaleko ove klape iz dalekog Zapada, jedan je gospodin postavio roštilj i stol sa čevapčićima i pljeskavicama. Očito je da ima dobre veze u Organizacijskom odboru pa bi se večaras zarađeni novac mogao raspodijeliti u više džepova. Zanimljivo je da radi puno bolje od onih roštilja s ribom. Dakle, iako je ribarska noć, brojni gosti – domaći i strani, ipak više vole meso. Ove godine nema vola na ražnju, a lani je miris ovog pečenja okupio brojne znatiželjnike i sladokusce. Na više mjesta može se kupiti i sendvič od pršuta ili sira te uz to popiti čaša- dvije domaćeg vina. Točeno pivo isto tako dobro ide.

      Na malom prostoru centra gradića zbilo se desetak tisuća duša koje vape za tjelesnim užicima; dobrom hranom, pićem i zabavom. Najveća gužva je na starom mostu i rivi do njega. Tu se upravo odvija natjecanje u noćnom ribolovu s ostima i feralima. Dvadesetak drvenih čamaca – kajića, vrti se u prostoru male uvale te ribari nastoje ubiti što više ribe. U svakom kajiću nalaze se samo dvojica; veslač i lovac s ostima. Radoznalim turistima zaista je zanimljivo promatrati kako željezni zupci lete u more te se potom pred svjetlom ferala drma probodena srebrnkasta riba. Iz publike se čuju uzvici: „Bravo!“ i prateći pljesak. Neki ribolovci imaju i svoje grupe navijača.

      More oko staroga mosta, koje inače ima tek ponešto cipala i glavoča, sada je prepuno bijele ribe. Ribouzgajalište je za ovu prigodu Turističkoj zajednici dalo nekoliko stotina kilograma brancina i orada. I to su sve komadi od tridesetak deka. Prostor ove neobične igre ogradio se mrežama kako riba ne bi pobjegla u dublje more. Ribolovci nastoje u što kraćem vremenu na osti nabosti što više ovih dragocjenih porcija, koje će se uskoro naći na gradelama. Kada se proglasi pobjednik s najvećim ulovom, slijedi uživanje u slasnom jelu i opijanje dobrim vinom.

      Prošetao sam po cijelom gradu i tako „snimio“ potpunu situaciju. Ispred mene izvirala su razna lica i figure u pokretu. Zanimljivo je kako nitko nije isti. Možda me netko na nekoga podsjeća, ali svi smo mi originali, zar ne? Čim se na svjetlu pojavi neko poznato lice – rođak, prijatelj ili poznanik, za tren ga registriram i uputim mu pozdrav. O, da, čudno je kako čovjek dobro pamti lica. Ona kao da oko nas lete, pričaju, smiju se, pjevaju… ta divna ljudska lica.

       Zbog sve te gužve i galame nisam se osjećao dobro pa se uputih prema glavnom gradskom molu, gdje večeras nije bilo nikakvih događanja. Ljudi sjede na klupama, neki šetaju, neki se u uvali kupaju… Stigoh do samog kraja tog betonskog mola i pomislim kako je nekada, na istom mjestu, bio nešto manji mol građen kamenom i posebnom santorinskom zemljom kao vezivom. Da, davno je to bilo, još za vrijeme Austro-Ugarske monarhije.

      Mislim tako o prošlosti, kad, u moru – ispred sebe, ugledam neko gibanje. Nakon nekoliko trenutaka pojavila se jedna ruka, za njom i druga te su uvis podizale ribarsku mrežu. Uskoro se predamnom našla jedna zaista lijepa žena! Do struka je bila u moru pa je izgledalo kao da na nećem stoji, a gore je bljesnuo raskoš njenih grudiju, prekrasnog lica i duge kose. Osjetim potom njen prodorni pogled, a čulne usne rašire se u osmijeh.

      „Hej, Mirko!“

      Pogledam zbunjeno oko sebe ne shvaćajući da se ovo divno stvorenje upravo meni obraća.

      „Hej! Ali tko si ti?!“  odgovorim.

      „Ja sam Marina!“ reče ona i dalje se smiješeći, dok je rukama podizala mrežu.

      „Kako mi znadeš ime i… kako sve ovo… pa odakle si se stvorila?“

      „Ništa se ne boj, Mirko. Ovo je moj dom!“ zamahne mrežom. „Ja sam neukrotiva, ja sam neuhvatljiva!“

     „Kažeš – dom, kao da u moru živiš?!“ malo povisim ton.

      „Da, upravo tako. Ja sam sirena!“

      „Ma daj, sirene postoje samo u bajkama“, mahnem rukom.

      „Ti si umjetnik, i stoga vrlo dobro znaš da ono što je izmišljeno – isto postoji. Zar nije tako?“

      „Da, postoji, ali na jedan drugi način.“

      „Pa, koliko si ti, Mirko, već toga izmislio?“

      „Da, jesam, da…“ klimnem glavom.

      „I… zar to nije jedna nova stvarnost?“  nastavi ona i opet zamahne mrežom.

      „Da, čovjek stvara stvarnost“, odgovorim pomalo ponosito. „Nego, Marina draga, možeš li mi se približiti da te bolje vidim. Kažeš da si sirena, pa bih te volio vidjeti cijelu.“

      „Može, nema problema“, reče Marina, zaroni i dopliva do prvih stuba na molu.

      „Dođi, Mirko, priđi mi.“

      Spustim se dolje i za tren se predamnom nađe mlada predivna žena, s koje se upravo cijedi more. Ona se uhvati rukama za beton i podigne se… Tada mi pred očima bljesne pravi riblji rep u bojama starog zlata!

      „Nemoguće!“ poviknem. „Pa ti izgledaš ko prava sirena! Mogu li te dodirnuti?“

      „Ali rekla sam ti; ja i jesam sirena!“ nagne se prema meni Marina. „Izvoli, dodirni me, zato sam i došla.“

      Prođem rukom preko njenog lijepog lica i savršenih grudiju pa se spustim dolje kako bih opipao stražnjicu i noge. Na svoje veliko iznenađenje, uvjerio sam se da se ne radi o nekakvom kostimu, već da je Marina od pupka na dolje – prava  riba.

      „Ne mogu vjerovati!“ kažem uzbuđeno.

      „Ako nisi vjerovao mojim riječima, onda vjeruj svojim očima i rukama“, reče Marina.

      „Pa da! Ti si zaista prava morska sirena!“

      „Jesam. Napokon si se uvjerio. I ti si jedan od nekolicine sretnika koji su me vidjeli.“

      „Čime sam ja to zaslužio?“ upitam brzo.

      „Da nije sanjara poput tebe, Mirko, ja ne bih ni postojala.“

      „Ti si, ipak, plod mašte, zar ne?“

      „Da. Ali netko me morao osmisliti, zar nije tako? Crvenkapica, Pepeljuga, Trnoružica, Micky Mous, Paja Patak… svi su oni djela ljudske mašte. Ali oni postoje, itekako postoje!“

      „Da, moglo bi se tako reći, čim o vama odnosno njima ovako pričamo… samim time – već postoje!“ kažem ploveći pogledom preko njene savršene puti. „Nego, reci mi, Marina, jesmo li se mi sada slučajno sreli?“

      „Ništa nije slučajno!“ odgovori ona i zamahne rukom. „Ovaj naš susret trebao se dogoditi. To je nama  bilo suđeno.“

     „I ja vjerujem u Sudbu. Ali u čemu je bit ovog našeg susreta?“

      „Stvar je u tome da ti, Mirko, na ovaj način dobiješ inspiraciju za još jednu sliku ili priču. A sada moram ići u svoj Svijet“, reče Marina i poljubi me. „Doviđenja!“  Skoči u more i nestade u dubini.

       Ostao sam tako neko vrijeme, nepomično gledajući u more. Potom se vratim u gužvu ribarske noći.